Reljef koji nas okružuje neprimjetno, ali sigurno oblikuje naše raspoloženje. Postajemo slični svijetu u kojem živimo. Mađarska ravnica je monotona pa nas ispunjava tugom i sjetom. Planine i jezera Tirola nas pune optimizmom i snagom. Dubina i dinamika oceana nas inspiriraju i otvaraju percepciju. Težimo uzbuđenjima i veselom raspoloženju. Stoga nas privlače reljefi koji su razvedeni i dinamični; planine, zaljevi, obale i otoci. S ovim mislima ušao sam u avion za Čile.
Let iz Franfurta za Buenos Aires traje gotovo 14 sati. Svjetla dražesnih francuskih gradova, pa obale Španjolske i Maroka, crni Atlanski ocean i bezbrojne zvijezde, ogromna brazilska prostranstva, široka Rio de la Plata i po mnogima jedan od najljepših gradova svijeta, Buenos Aires. Potom gledam kroz maleni avionski prozor u pustoš zapadne Argentine, gorostasne Ande i mistične, osamljene vrhove pod snijegom. Iznad Santiaga smeđi je oblak zagađenja, a u daljini Pacifik. Po slijetanju me oduševljava rotacija vode u viru aerodromskog toiletta – obrnutim smjerom od kazaljke na satu. Sitnica ili ne, magnetno polje Zemlje me podsjeća da sam na južnoj polutci. Moj smjer kretanja na jug znači da idem u hladnije krajeve, … opet narušavanje uobičajenih pretpostavki koje tako olako uzimamo kao gotove činjenice.
Puerto Montt je dugo vremena bio grad na južnom kraju slavne, jako duge ceste Panamericana. I danas tako izgleda, drvene kuće, luka, crkve koje podsjećaju na Njemačke (doseljenici ovog dijela Čilea su uglavnom Njemci). Najzanimljiviji dio grada svakako je tržnica s ribarnicom. Šarenilo vunene odjeće, kapa, narukvica i nakita od srebra i poludragog kamenja (najčešće lapis lazuli), pletene košare, namještaj, suveniri od drva i bakra, kožna oprema za jahače konja, lokalni med, sir i neka vrsta travarice. Na ribarnici obilje ribe i školjaka. Svježe ulovljeni plodovi oceana još jutros su dopremljeni brojnim kočama. Sušene školjke i alge prodaju se nanizane na konopcima. Pri pripremi juhe žitelji ih koriste kao začine. Proučavam vrsta ribe i školjaka, šetam među betonskim štandovima, prate me znatiželjni pogledi prodavača. Ovdje nema puno turista.
Oko središnjeg dijela ribarnice nalazi se „vijenac“ malih prostorija. To su restorani. Pred ulazom svaki ima agilnu i bučnu prodavačicu i kuhalo na drva. U jednom od ovih sićušnih restorana komuniciram s vlasnicom uglavnom gestama. Porcija očišćene rakovice na zelenoj salati. Potom locos, školjka koja je endem ovog kraja. Okus poput ničeg što sam do sada kušao. Sjedim, jedem, pogled mi klizi niz bijele pločice na zidovima ove malene sobe, istrošene drvene zatvore na prozorima, … niz grlo klizi kiselo domaće vino. Ovo je srce Puerto Montta. Opuštenog grada na kraju Panamericane, na jugu Čilea, na kraju svijeta. Odavde na jug protežu se kišne šume, fjordovi i ledenjaci, Ognjena zemlja, razvedena i slabo naseljena.
Noć u skromnom hotelu, drvenoj zgradi oronulog izgleda. Vedro jutro, gotovo bez oblaka. Rijetkost, kažu mi lokalni stanovnici. Uglavnom kraj stisnu sivi, jako niski oblaci. Tada se vulkani u okolici jezera Llanquihue ne vide. Njihovi vrhovi preko 2500m nad morem nestaju u oblacima. Danas je moj sretan dan. Vožnja do jezera nije predaleka. Cesta vijuga čistom, netaknutom šumom od jezera prema podnožju vulkana Osorno (2661mnm). Zastajemo u Zelenoj laguni. Voda jezera je mirna i neobične boje. Poput one u „Modrom oku“ u zaseoku Desne, 8 kilometara od Metkovića. Pejzaž iz bajke, promišljam, dok vodič kazuje naučeni tekst na čileanskom naglasku Španjolskog kojeg slabo razumijem. Debla i grane drveća pokriveni su lišajevima i mahovinom. Ovdje bi se moglo satima sanjariti. Moramo dalje. Pred jezerom Lago Todos Santos (u sklopu je Nacionalnog parka) zastajemo prije plovidbe brodom. Crna stvrdnuta lava davno je kliznula niz strminu vulkana i prepriječila se pred vodu jezera na njenom putu prema oceanu. Voda je pronašla put kroz uske procjepe, huči nevjerojatnom brzinom pjeneći. Crno i bijelo. Vulkan stražari nad ovim labirintom brzaca, vodopada i crne, jako tvrde lave, sve do trenutka na kraju dana kada njegova duga sijena nagovijesti dolazak noći.
Plovidba po jezeru otkrila mi je savršenu netaknutost prirode ovog kraja. Civilizacija je ovamo došla dovoljno kasno da u svom razvoju ne uništi najbolji dio prirode. Voda je neobične boje, slično kao u Zelenoj laguni nešto nizvodno. Ogromni mesnati listovi neke meni nepoznate biljke miješaju se među drveće. Obilazimo jedan otočić i plovimo nazad. Predah uz jezero pod vulkanom dao mi je priliku besciljnom, slatkom maštarenju. Daleko od europskih metropola, okićenim avenijama, grandioznim građevinama i starim crkvama, ovdje u parku božanske Prirode, kriteriji ljepote su drukčiji. Ne sjećam se toliko visoke i graciozne građevine kao ovaj vulkan, niti toliko harmoničnog, s velikom odmjerenošću zasađenog parka poput ovog samoniklog bilja. S ove daljine čini mi se da pokušavamo sagraditi ono što je Netko već izgradio, da pokušavamo dostići ljepotu koja je već oko nas. Iako je ova misao toliko jednostavna da se njom sigurno zabavljaju djeca u vrtiću, meni je trebalo otići na kraj svijeta da je se prisjetim.
Autor: Siniša Viđak
Komentirajte ovaj putopis:
explora@f-tours.hr
