Prema mišljenju većine Amerikanaca San Diego ima najugodniju klimu u SAD-u. Topla ljeta s rijetkim sparnim danima, a ugodne, blage i sunčane zime. Svakog prvog dana u godini (01.siječnja) na najvećoj se gradskoj plaži tradicionalno održava Novogodišnji plivački maraton. Okuplja amatere i profesionalce. Pliva se svega nekoliko milja u mutnim, zelenkastim vodama Tihog oceana. Prosječna temperatura mora u ovo doba godine je oko 14 stupnjeva Celzijusa, pa samo odvažni sudjeluju.
Okupljeno mnoštvo na plaži La Jolla beach vrši zadnje pripreme pred početak utrke. Neki se premazuju gušćjom masti ili vazelinom kako bi lakše izdržali hladnoću. Ja zaboravljam na hladnoću misleći samo na jednu (veliku) stvar. To je žitelj mora koji nalazi mjesto u brojnim dokumentarnim filmovima, kao i u onim igranim poput „Ralja“. Prijatelji iz plivačke ekipe za koju se natječem već 4 godine nagovorili su me da se suočim sa svojim najvećim strahom. „Sportski gen“ gurnuo me prema pristanku. Nema uzmaka.
Na znak startera trčimo prema oceanu izbjegavajući fotoreportere koji za sutrašnji novinski članak žele napraviti sliku s početka maratona. Valovi su zaista veliki, pa iz trećeg pokušaja uspijevam probiti vodenu barijeru i naći se izvan zone gdje se lome valovi. Za neuspjelih pokušaja valovi su me izbacivali nazad prema pijesku plaže, kovitlajući moje tijelo kao perce. Potpuno nepripremljen na hladnoću vode, zastajem nekoliko dragocjenih minuta kako bih uspio uroniti glavu. Groteskna slika: bezbroj pokušaja i isto toliko odustajanja jer bol u glavi zbog hladnoće je neizdrživa prilikom uranjanja. Prisjećam se kako su nam mudro kazali prosječnu temperaturu mora u siječnju, a ne današnju temperaturu. Uspijevam započeti s plivanjem. Do cilja treba proplivati pored tri velike bijele plutače, međusobno široko razmaknute.
Pokušavam ne razmišljati gdje se nalazim i što radim. Prepuštam se uobičajenom ritmu zaveslaja i disanja, svladavam hladnoću. Plivamo u parovima. Osim kolege pokraj mene i osobe u kajaku nekih 100m od nas, ne vidim druge plivače. Valovi su veliki i plivati je napornije nego u bazenu. Nakon prolaza pokraj prve plutače nastavljamo prema drugoj, još malo dalje od obale. Tek povremeno uhvatim pogledom obris obale. Napetost raste i sve teže je kontroliram. Neprestano se pitam zašto sam uopće tu (?).
Neočekivano primijetim tamnu sjenu ispred mene. Trenutak kao vječnost. Odlučim pogledati ravno prema toj sjeni. Mozgu je trebalo prividno jako dugo da razluči vizualne signale: ispred mene plivaju dvije gorostasne raže (stingrays), plivaju ravno prema meni na dubini od jedva 40cm ispod površine. Rub panike. Strah mi struji cijelim tijelom. „Misli, Siniša, misli!“ kazujem sam sebi. Klizim nepomično po površini očekujući da će me raže u prolazu ispod mene primijetiti i zaroniti malo dublje. Prevario sam se. Nastavljaju svoj podmorski let kao da me nema. Prolaze svega 40-ak cm ispod mene. I danas se sjećam prizora ražinih glave, leđa, pa repa kako mi prolaze neposredno ispod lica. Tih nekoliko sekundi nemaju vrijednost vremena za mene. Sat, godina, životni vijek. Ne dišem, gledam široko otvorenih očiju, očekujem da se desi bilo što. Raže su neometano prošle. Kao da me nema tu.
Nakon nekoliko minuta plivanja, sabrao sam misli, ali napetost i oprez su tu. Ispred mene opet primjećujem veliku crnu vertikalnu sjenu, ovaj put radi se o ogromnoj algi koja raste kao smeđi okićeni stup ravno od dna na nekih metar do površine. Sve je u redu, promislim. Nastavljam u ritmu zaveslaja, ali strah je ovladao mojim mislima. Sustiže nas čovjek u kajaku i informira kako od druge plutače moramo nazad na polazišno mjesto. Morski lavovi koji se inače lijeno izležavaju na plažama obližnjeg rta spustili su se u more. Vrijeme je ručka. Više ne mislim povezano. Samo želim van. Pratim ritam zaveslaja i udisaja, ne osjećajući hladnoću. Element voda obuhvatio je moje tijelo i duh. Bit će što bude, postajem istinski stoik. Tjelesni umor, psihička napetost i strah – sve se izjednačilo u jednu ravnu liniju.
Izlazim iz mora, potpuno crvene kože od hladnoće. Pokušavam piti vruću vodu koju su osigurali organizatori, ali ruke mi se tresu i ne mogu zadržati čašu dovoljno postojano da se napijem. Pomaže mi nekoliko prijatelja iz plivačke ekipe koji su mudro odlučili ne sudjelovati. Dvojica mi trljaju ruke da se ugrijem, treći mi pridržava čašu dok pijem. Prepričavam događaj s ražama, no osim jednog plivača nitko ih nije primjetio. Barem se on i ja razumijemo. Drugi su plivali ne obazirući se previše na ono što je oko njih. Uključujući i mog kolegu s kojim sam plivao u paru. Sjednim na pijesku plaže u tišini i razmišljam. Nisam siguran koliko mi je pomoglo suočavanje sa strahom. Navečer, na Coronado otoku, u istoimenom hotelu (ovdje se snimao film "Neki to vole vruće") uz veliku kriglu piva, šalimo se prepričavajući doživljaje s jutrošnjeg maratona. Nagađamo tko će se sutra pojaviti na naslovnici lokalnih novina, sve je više smijeha i sve manje straha kako večer odmiće...
Autor: Siniša Viđak
Komentirajte ovaj putopis:
explora@f-tours.hr
