Rijetki će imati velika očekivanja putujući u Beč tijekom prvog vikenda siječnja. Adventski ukrasi polako se uklanjaju sa zgrada, a atmosfera novogodišnjeg dočeka trijezni se u ponovno zahuktalom ritmu poslovnog života. Ove godine praznik Tri kralja zatvorio je dućane u subotu, a toplo vrijeme izmamilo mnoge u šetnju, u kavane, muzeje i galerije. Praznik koji je donio kraj prazničkog ugođaja. No, kulturni život Beča pretvorio je ovaj vikend u pravu poslasticu: u galeriji Albertina velika Picassova izložba, u Kunsthistorisches muzeju izložbeni odjeljak posvećen Belliniju, Georgioneu i Titianu – ključnim slikarima venecijanske škole slikarstva, u Kunstforumu izložena platna Chagalla. Tri istovremene izložbe u austrijskog metropoli, tri velika svjetska događaja - prava umjetnička čarolija kao krunski dragulj na početku nove, 2007. godine.
Nekadašnji ravnatelj centra za modernu umjetnost u Parizu (Centre Georges Pompidour) prihvatio je poziv najelitnije bečke galerije, Albertine, i postavio izložbu Pabla Picassa – Painting against time. Najplodniji i vjerojatno najutjecajniji umjetnik prošlog stoljeća predstavljen je kroz djela iz brojnih privatnih zbirki, muzeja i galerija sa svih strana svijeta. Okosnica: opus nastao tijekom 1960-ih godina. Apstraktne vizije nabijene strahom, senzualnošću, strašću – a glavna tema: žena. Prostorije galerije su poslužile kao međe unutar kojih su iznesene različite podteme i raznovrsni pristupi stvaralaštvu. Izvrsni tekstovi popratili su pažljivo odabrane radove / slike unutar svake prostorije. Šetajući, čitajući i gledajući posjetitelj ima priliku neposrednog doživljaja i razumijevanja višestruke simbolike apstraktnih i začuđujućih prikaza, kao i avangardnih tehnika korištenih za stvaranje. Na kraju, kao nakon nekakvog putovanja kroz prostor i vrijeme, osjećam se bliži Picassu, osjećaj koji imamo nakon podužeg razgovora u kavani, nakon nekoliko boca dobrog crnog vina. Izložba koja je postala intimna konverzacija Picassa i svakog posjetitelja.
Odlazim u besciljnu šetnju gradom. U jednom od unutarnjih dvorišta Hofburga, carskog dvorca u srcu Beča, nalazi se Hofkapelle – carska kapela. Nedjeljom ovdje pjevaju Bečki dječaci. Ulazi se stubištem paralelno položenim uz fasadu palače, a ispod stubišta još jedan dragulj: Shatzkammer – riznica crkvenog i svjetovnog blaga dinastije Habsburg. Bez diskusije o onome što se nalazi u zbirci, vrijedi spomenuti masivna čelična vrata na kraju dugog hodnika koji vodi u podrumski dio zgrade. Dok su otvorena jasno se vidi da su vrata zapravo ogromni ulaz u trezor: u debelim bočnim stjenkama vratnica su šipke, a u zidovima na koja se vratnice naslanjaju po zatvaranju cilindrične pukotine. Pravi trezor, promislim, ogroman trezor. Pokušavam pogoditi kako je tehnički riješeno osiguranje zidova, malo sumnje ostaje u čelične stjenke, neprimjetne posjetitelju iza svježe obojanih zidova. Vrijednost zbirke koja se ovdje čuva najlakše je opisati kao neprocjenjivu. Sadržaj ostaje kao moguća tema nekog slijedećeg putopisa.
Koračam prema kavani Central, jednoj od najstarijih u Beču. I danas je nepromijenjena, kao i rutinsko posluživanje kave s čašom odlične bečke vode, i … drvenog držača u kojemu je stisnut najnoviji broj dnevnih novina (Wienner Zaitung najstarija je novinska kuća svijeta). Iza kavane lijepo je uređeni pasaž. Nakon njega izlazim pred Kunstforum. Još jedno od elitnih izložbenih mjesta austrijske metropole.
Chagallova izložba najavljena je velikim plakatima. Nakon strastvenog, djelom čak divljeg i neobuzdanog Picassa, ovdje me očekuje jedna drukčija slikarska vizija. Nakon početnih godina u Rusiji, živi u Berlinu, Parizu te u SAD-u. Vraća se kratko u Rusiju, pa ponovno u poslijeratni Pariz. Njegovo lutanje otkriva dublje traganje za istinskim identitetom: rusko-francuski slikar židovskog porijekla to zaista i postaje. Mijenja ime iz Mojsije u Marc (Marko) želeći pokazati uzdizanje nad nacionalnim i vjerskim ograničenjima koja nas prate od rođenja. U drugoj polovici svog stvaralačkog vijeka sintetizira Rusku, Istočnjačku, Židovsku i Zapadnjačku tradiciju. Postaje slikar ljubavi, blizak kubizmu, fauvizmu, simbolizmu, futurizmu. Ostaje blizak, ali se ne stapa s navedenim pravcima, već pronalazi svoj jedinstveni umjetnički identitet. Oslikava vitraje u sinagogama, bankama, katoličkim katedralama (Notre-Dame-de-Reims, Franscuska). Na platnima izloženim u Kunstforumu pratim vibracije različitih doživljaja, razdoblja i država. Subjektivne su iako na tragu realizma kojeg Chagall nikada nije potpuno odbacio. Za razliku od Picassa, promislim. Kolega i dobar prijatelj, opijen čarolijom boja i vizija na ovim platnima odlučuje i sutra pohoditi izložbu. Naoružan olovkom i papirom to je i uradio. Ja, ipak nisam odolio zovu jedne slavne epohe, kolosalne i nevjerojatne. Sutradan sam uronio u početak 16.st. među platna stvaratelja slavne Venecijanske škole slikarstva, među poteze kista Bellinija, Giorgionea i Titiana, a uz njih i del Piomba, Lorenza Lotta, …
Prigušene, senzualne boje, nadnaravna slikarska tehnika, chiaro-scuro efekti i psihološki izvrsno proniknuti likovi gledaju me sa svih strana ogromnih soba Kunsthistorisches muzeja. Prepuštam se jednom pa drugom platnu, bez kriterija osim polagane rotacije na sredini svake dvorane i približavanja onom djelu koje me prvo privuče. Ovo je moja tajna taktika u velikim muzejima. Način da izbjegnem pretencioznost i ugušim svoj istinski dojam pročitanim činjenicama i stavovima razvikanih kritičara umjetnosti. U velikoj dvorani privukao me enigmanični Titianov Koncert. Slika nastala 1510. čuva se u Firenci (Galleria Palatina). Izuzetna razdioba prostora platna, dvije istovremene polovice – statična i mirna, istinski renesansna, te nasuprot nje, dinamična i vibrantna kao rani nagovještaj nove epohe koja će ovladati svijetom umjetnosti u slijedećem stoljeću. Lica koja izranjaju iz mraka, a ipak nedostaje drastičnost i dramatika. Suptilne boje i nježni prijelazi tonova ublažavaju prikaz, kako to i pristaje istinskom renesansnom djelu. Kao i svaki laik, najviše vremena se prepuštam odnosima likova. Što je izgovoreno, koji je razlog skretanja pažnje s klavira i muziciranja na svećenika, čemu snažno okrenut vrat i prodoran pogled (?). S mladićeve lijeve strane je postojani svećenik, miran i nepokolebljiv. Donosi misterioznu, neodgonetnutu poruku, kazuje nešto što ruši sklad na platnu, tvori unutarnju dinamiku djela. S desne strane mladića je prelijepa djevojka, pogled nje evocira slavnu Mona Lisu. Mir i spokoj, ali i njene misli su tu, milimetarski udaljene od potpunog razumijevanja. Zove njen pogled, čelo i izraz usana da pogodimo što misli. No, ostaju slutnje o onome što je prikazano, onaj koji je jedini znao ispratila je kuga u grob na koncu jednog nevjerojatnog i plodnog stoljeća.
Nemoguće je ispisati sve dojmove koji se rode u duši posjetitelja na ovakvoj izložbi. Možda tek jedan s izlaska iz Kunsthistoriches muzeja u Beču: Forest Gumpova rečenica Life is like a box of chocolate, you never know what you gonna get. A ovdje čovjek dobija na uvid puno užitaka odjednom i probudi glad za ponovnim dolaskom.
Na povratku iz Beča, utopljen u dojmove slikarskih remek-djela zrele renesanse, kolega mi pruža svoje zabilješke. U polutami autobusa, tijekom noćne vožnje prema Jadranu, čitam impresije nastale u duši i srcu impresioniranog posjetitelja Chagallove izložbe. Nisam jedini preplavljen dojmovima, ostali putnici možda to nisu ispisali, ali mir i spokoj u očima svih u autobusu (putovalo nas je 27) svjedoče o utaženoj gladi za umjetničkim delikatesama kojima smo se počastili na samom početku ove godine.
Pregledajte naš program putovanja u sklopu kojeg možete posjetiti ovaj sadržaj
OVDJE
Napisao:
Siniša Viđak
