Nebo tamni nad Lisabonom dok prigradski vlak polagano klizi uz pješčane plaže. Iza mojih leđa ostaje grad ukrašen mirisom pečenog bakalara i zvucima fado glazbe. Čarolija današnjih dojmova bit će uz mene dugo, uz jutarnju kavu, tijekom pauze za ručak, i navečer u suton, kad tjelesni umor radnog dana donese mir i spokoj. Odlazim u Cascais.
Na moje razočaranje ovdje je većina restorana zatvorena – došao sam kasno. Već je skoro ponoć i gubim nadu da ću uspjeti utažiti glad pojačanu cjelodnevnim hodanjem. Ipak, primaju me ljubazno u jednom indijskom restoranu. Poslužuju mi tri različita umaka uz tanke listove indijskog kruha. Jarke boje – zelena, narančasta i boja šljive. Slatkasti, ukusni i egzorični. Potom mi služe garlic bred uz vinho tinto da Alentejo (crno vino iz pokrajine Alentejo). U restoranu je desetak gostiju. Male grupice, tihi razgovori. Nenametljivo, simpatično i ljubazno osoblje.
Prihvaćam ritam ovog prostora i polagano uživam u predjelu. Nasuprot mene sjedi jedan mladi par koji privlači moju pažnju. Već su na glavnom jelu. Sklad cijelog prostora, strpljivost i umiljatost pokreta, melodičnost portugalskog jezika kulminiraju za njihovim stolom. Diskretno opažam čaroliju. Razgovor koji nije pritajen, no iz obzira i pristojnosti ostaje razgovijetan samo njima. Pogledi lagano klize od pribora na stolu i hrane prema očima sugovornika u preciznom ritnu izrečenog – čini se da svaki kazani stav prati pogled u oči. Nema žurbe, nema spuštanja pogleda, nema opažanja okoline. Nema svađe ni nametanja mišljenja, nema ispraznih riječi koji popunjavaju neugodnu tišinu. Razgovor teče i ne prekida se, bitan ali ne i nasilan. Potpuni nedostatak naglosti u pokretima, u govoru, u pogledima i konzumaciji hrane potpuno su me opčinili. U mojim rijetkim pogledima prema njima samo povremeno tražim potvrdu da njihova večera teče onako kako je počela.
Zajednička večera meni potpuno nepoznatih ljudi postala mi je ključ za razumijevanje mentaliteta ovog naroda. Odlučan razgovor, ponekad mi je izgledalo da će prerasti u prepirku, imao je svoju energiju i dinamiku. Ali, prije svega, fascinirao me svojom civiliziranošću, otvorenošću, ljubaznošću. Još me više iznenadio govor tijela. Večera je konzumirana polagano i dugo, i nikada nije postala bitnija od razgovora koji je u nju utopljen. A pogledi, dugi pogledi u oči, koji jasno naglašavaju izgovorene riječi, tj. osobu u pozadini kazanog.
Ta slika je za mene postala uzor one jednostavne, savršene i priželjkivane pristojnosti kada se susretnu ljudi upleteni u obiteljske, prijateljske i ljubavne veze. Naveli su me da se zapitam odakle Portugalcima ta dražesna i ljubazna manira ponašanja i razgovora. Potječe li iz onog Doba velikih prekomorskih otkrića, oplovljavanja Rta dobre nade i dodira s Indijom? Možda. Vjerojatno. Dekorativni stil iz vremena kralja Manuela I dokazuje da je tada u umjetnost Portugala ušla ne samo simbolika pomorskih motiva, već i baština indijske kulturne i umjetničke baštine. Stoga možda i ovaj utjecaj na obzirnost u ponašanju prema ljudima, ljupki način, kako Portugalci vole kazati, dolazi iz daleke i stare indijske civilizacije.
A možda je ipak to nešto autohtono ovom narodu koji živi u zemlji u kojoj je davno bilo posljednje utočište neandertalca u Europi… u zemlji iz koje je nakon Ledenog doba započelo ponovno naseljavanje Starog kontinenta… u zemlji koja i danas ima najbolje pluto na svijetu… u zemlji koja ima najstarije vojno savezništvo u Europi… u zemlji koja je najzapadnije položena među državama kontinenta…
PUTOVANJE U PORTUGAL, LISABON OVDJE: PORTUGAL ::: PUTOVANJA
Napisao:
Siniša Viđak
Komentirajte putopis ( explora@f-tours.hr )
