Putopisi - Zemljopis i priroda - Krstarenje Nilom i vremenom

Ležaljka na gornjoj, otvorenoj palubi broda koji se lijeno probija niz Nil. Uživam na jesenskom suncu i puštam pogledu da klizi mističnim, veličanstvenim prizorima suhe i beživotne pustinje na horizontu. Dijeli nas čarobna zelena oaza; bujna i plodna, puna života, a tamo negdje na istoku i na zapadu postoji tanka, ali postojana crta razgraničenja između zelene vegetacije i crveno-žute pustinje. Da, zaista je moguće biti jednom nogom u plodnoj dolini, a drugom u pustinji. Egipat zapravo nije to ogromno prostranstvo pustinje prema zapadu, gdje ga apsurdna i izmišljena linija dijeli od Libije. Egipat je ova zemlja iz bajke, stisnuta pustinjom ali postojano zelena i ugodna, ova oaza uz Nil. Pustinja se doima istinitom i tvrdom stvarnošću, a ova zemlja oplemenjena vodom, životom, palmama i oranicama, crnim tlom, bijelim ibisima i brojnim žiteljima, kao da je začudno lijepa iluzija koja leluja već tisućama godina. Misli mi nisu baš originalne – sjetili su se ovoga i prvi putnici namjernici u Egiptu, stari Grci, i nazvali su Egipat „darom Nila“.

Ova najduža svjetska rijeka oduvijek je zanimala i čudila povjesničare i geografe. Izvor Nila je bio nedokučiva tajna stotinama generacija ljubopitljivih ljudi. Pokušavali su uzalud otkriti ono što danas i djeca pronađu na google earth-u: područje Velikih afričkih jezera i onaj potok u šumama Ruande smješten na oko 3 stupnja južno od Ekvatora – izvor Nila. Isto su tako pokušavali shvatiti zašto Nil plavi, zašto njegova razina raste svake godine počevši s ljetnim solsticijem. Ono što im nije promaklo jest činjenica da poplava Nila donosi plodnost tlu, natapa ga i priprema da izdašno rodi nakon što se poplava u listopadu povuče, a ljudi zasiju svoje njive.

Promatram sunce koje sve brže klizi na zapadu, tone i mijenja svijet oko mene. Sjene postaju duže, svijetlo prigušenije, boje se čudno mijenjaju, sve je više zlatnih, oker i crvenih nijansi, čak se i nebo odijeva drukčije: više nije plavo već se prelijeva u toplim crvenim, narančastim i žutim haljama. Unazad četiri ili pet milenija neki su drevni ljudi svakodnevno gledali u ovaj ciklus rađanja sunca na istoku, u svitanje, njegov dnevni put po nebu i na koncu njegovo umiranje na zapadnom horizontu na kraju dana. Sunce, baš kao i Nil, ima svoj ciklus rođenja, smrti i ponovnog rođenja. Utisnula se ova slika očigledno u duh tih drevnih promatrača. Njihova religija preslikala je ovo na platno ljudske sudbine. Vjerovali su da se čovjek rađa, umire i zatim uskrsne u život vječni! Prepuštam se i ja elementima ove egipatske bajke: promatram sunce i dozvoljavam mu da utisne svoju postojanost u moje biće. Ugodno je znati da polako nestaje tek da bi se sutra ujutro opet pojavilo na istoku i osvijetlilo pred mojim očima velebne ostatke jedne davne civilizacije, ovu zemlju iz mašte koja uporno postoji pred mojim očima.

Misli mi se vraćaju velikoj rijeci. Tamo daleko na jugu zovu ga Planinski Nil, a onda mu pribjegne rijeka Bahr el-Ghazel. Sjedinjeni se zovu Bijeli Nil i teku dalje, prema jugu i gradu Kartumu. Ovdje se pridružuje Plavi Nil koji se hrani vodom u planinama Etiopije visokim preko 4,5 tisuća metara, a izvor mu je jezero Tara. Zajedno teku dalje, prema meni, prema čarobnom Egiptu. Nema više pritoka (osim ćudljive Atbare koja teče samo par mjeseci nakon etiopskih ljetnih kiša), a sunce neumoljivo prži njegovu svjetlucavu kožu. Nil teče začuđujuće brzo, a gotovo jednako brzo gubi vodu isparavanjem. Prisjećam se jednog zimskom poslijepodneva kada sam bio u društvu uglednih dama s moje police za knjige. Pronašavši podatak o količini vode koja se isparavanjem gubi iz Nila i iz Nasserovog jezera uzeo sam telefon i stao nazivati prijatelje. Rasitivao sam se koliko mjesečno troše vode! Ne znam što su mislili o mom pitanju (i o meni), ali sam računajući saznao da iz Nila godišnje ispari toliko vode da bi se 30 milijuna prosječnih četveročlanih hrvatskih obitelji moglo opskrbiti cijelu godinu!!!

U drevnom Egiptu Nil se nikada nije pojavio kao jedno od božanstava, iako to nije slučaj s drugim elementima, zemlja (Geb), zrak (Šu), nebo (Nut) itd. Hapi je božanstvo poplave, bez obzira što lijeni lokalni vodiči ponekad kažu drukčije. Ipak, znali su ti neobično vješti graditelji važnost ove rijeke. Na mjestu gdje Nil ulazi u njihovo kraljevstvo, u Asuanu, izgradili su nilometar. Isto su napravili i u Kairu. Sistematično su bilježili visinu poplave svake godine i upravo prema tim podacima određivali su visinu godišnjeg poreza. Što je poplava bila veća i porezi su bili veći. Razloga za brigu kod običnih ljudi nije bilo, jer veća je poplava značila i bolje urode. Ovaj je princip funkcionirao stoljećima, čak tisućljećima. Otkriva nam posebnost drevnih Egipćana – ako je nešto funkcioniralo oni to nisu mijenjali. Baš kao i poplava Nila. Do dvadesetog stoljeća donosila je vodu i plodni mulj, oplemenjivala oranice i darivala život. A onda su odjednom i Egipćani postali pametniji od svih drugih. Valjda su se uklopili u suvremene trendove, … izgradili su Veliku asuansku branu. Poplava je potpuno obuzdana, a onaj plodni mulj, to istinsko crno blago Egipta, ostaje sada južno od brane, na dnu velikog umjetnog jezera. Kako bi obogaćivali tlo na njivama, sada proizvode umjetna gnojiva, truju atmosferu i troše zemni plin. Sreća moja da sam samo turist (ili preciznije rečeno – pečalbar). Nil teče, a ja se nakon boravka u ovoj čudesnoj zemlji, poput Alise iz zemlje čudesa vraćam kući, jer ipak ovdje nema tako suludih pametnjakovića kao u Egiptu, ili se ja to možda varam?

Želite otputovati u Egipat? Putovanje u Egipat ovdje: EGIPAT ::: PUTOVANJA

Želite pročitati ostale putopise iz Egipta:
Ramzes II - slava koja ne blijedi
Egipat - dnevnik jednog fotografa
Mirisi, zlato i slike Starog svijeta

Napisao: Siniša Viđak 14.12.2009.

B2B

Putovanja

Putopisi

Galerije

Urednik

Putopisi - Zemljopis i priroda - Krstarenje Nilom i vremenom