Vozim prema zapadu, Genova je odavno ostala za mojim leđima. Zapadni horizont krije dražest Azurne obale. Prošavši Nicu skrenem s autoceste na lokalnu cestu znatno prije malenog gradića Grasse kojeg sam odlučio posjetiti. Ovo mi se uvijek isplatilo jer onaj tko zaista želi upoznati neku zemlju mora koristiti puteve lokalnog stanovništva. Nakon par kilometara zastanem pored nevjerojatnog nasada jasmina. Odlučim malo produljiti svoju stanku, parkiram pokraj kavane, ovdje takva mjesta zovu brasserie. Vlasnik se, uskoro saznajem, zove Andre. Govori „broken“ English, jer meni je južnjački Francuski prilično nerazumljiv. Ponosno pripovjeda o Katarini Medici. Navodno je ona, fascinirana nevjerojano raznolikom i obilnom cijetnom florom ovog kraja, a već zasićena skupim egzotičnim mirisima koje je kupovala od trgovaca s Orijenta, zadužila Signor Tombarellija da osnuje radionicu / laboratorij za izradu parfema. Govori krčmar o tom čovjeku kao da ga pozna, kao da ga ja poznam. A Signor Tombarelli vjerojatno je umro prije više od četiri stoljeća. Pretpostavljam da je bio dvorski kemičar Katarine Medici.
Moj je domaćin pričljiv i prilično ponosan na svoj kraj i legende koje priča s užitkom. Neka, tako treba pomislim gotovo u isto vrijeme kad me sustigne misao da moram dalje. Oprostim se srdačno, pripomenem „Croatie et Dalmatie“ no ni po vinu, moru, maslinovom ulju, ne nailazim na raspoznavanje. Krčmarov je svijet jug Francuske, gotovo bi ga začudilo da ima još krajeva i zemalja na ovoj planeti koji su vrijedni spomena, njemu su to tek zemlje iz kojih dolaze putnici željni upiti divotu njegovog rodnog kraja. Poznam takve, ima ih sugdje po svijetu.
U središtu Grassa nekoliko je tvornica parfema. Več su se prilagodili brojnim turistima, ne kriju nekoć tajne metode proizvodnje cvijetnih esencija. Obilazim jednu takvu tvornicu. Od šarmantne hostese doznajem brojne zanimljive informacije. Mimoze cvatu u veljači, ljubice u ožujku, zumbuli u travnju, ruže u svibnju kad je puno narančinog cvijeta, lavanda početkom ljeta, a jasmin sredinom ljeta. Neke je cvijetove potrebno kupiti u zoru, druge tijekom dana, a sve ovisno o tome kada su u njima najobilnije koncentracije mirisa. Imam priliku naučiti o gospodinu Nosu i njegovom poslu i sposobnosti da razlikuje čak do 10 tisuća različitih mirisa. O destilaciji i delikatnijoj, ali mnogostruko težoj metodi ekstrakcije esencija postavljajući na glicerinski sloj cvjetove jasmina koje je potrebno sutradan okrenuti a dan iza toga zamijeniti – sve ručno. Na koncu tu su parfumerske orgulje, stol uz koji su bočice s dragocjenim esencijama, preko 300 različitih mirisa. Oni se slažu u onu skladnu simfoniju koju zovemo parfem.
Tajna ovog grada mi se polako otkriva dok nakon posjeta tvornici parfema lijeno sjedim u kavani i čitam putopis o Azurnoj obali. Priča o prošlosti Grassa me zadivila. Gradovi su kao i ljudi, transformiraju se iznutra i izvana. A ovaj je gradić doživio drastičnu promjenu. Zbog toga ga sve više volim. Ono što sam u toj maloj kavani pročitao slijedi …
Čitajući o prošlosti Grassa nailazim na podatak da je glavna djelatnost žitelja grada kroz srednji vjek bila proizvodnja kože. Prisjetim se neugodnih mirisa uz nekoliko pogodna za proizvodnju kože kraj kojih sam prošao. Zar je moguće da je ova prijestolnica mirisa nekoć tako zaudarala? Kako je došlo do promjene glavne djelatnosti, time i kvalitete zraka u gradu uskoro saznajem.
U blizini gradića nalazi se brzac kojeg su žitelji još u srednjem vijeku kanalizirali kako bi mogli namakati kožu. Želeći poboljšati svoj proizvod, namakali su kožu maslinovim uljem, a potom utrljavali cvijetnim laticama. Cvijeća je bilo u izobilju zbog specifične mikro-klime i plodnog tla. Ovakva koža postizala je znatno veću cijenu i koristila se uglavnom za izradu rukavica. Nakon nekog vremena bogati naručitelji željeli su gotovo sve odjevne i uporabne predmete izrađivati upravo od namirisane kože. Ona istiskuje proizvodnju obične kože u Grassu. Ta znanja iz botanike, korištenje cvjetnih esencija za mirisanje kože stvorila su platformu na kojoj će ubuduće stajati unosna proizvodnja parfema. Sad se prisjetim priče krčmara Andrea. Nesumnjivo zna za proizvodnju kože. No, svoju je priču počeo iz sredine. Izostavio manje mirisno razdoblje i spomenu tradiciju koja živi od vremena Katarine Medici. No, bilo kako bilo … Grasse je mjesto naobičnog obrata, gradić u srcu cvjetnih brežuljaka čiji žitelji upijaju ljepotu krajolika ali i žive od njega.
Autor:
Siniša Viđak
Komentirajte ovaj putopis:
explora@f-tours.hr
Upoznajte se s programom putovanja u sklopu kojeg možete posjetiti ovaj sadržaj
OVDJE
